Pita Od Jabuke

ponedjeljak, 20.06.2011.

Jules Verne i gay pride

Mislim da sam imala 11 kad sam dobila knjigu "Put oko svijeta u 80 dana". Imala je prekrasne ilustracije i zanimljivosti na marginama. I sama priča je bila lijepa - neobični likovi, najrazličitija mjesta, neizvjesnost i prekrasan kraj – kraj koji mi se snažno urezao u pamćenje- "Doista, nije li i za manje od toga vrijedno putovati oko svijeta?" Misao koja je svemu dala značenje.

Zato točno znam koliko sam imala godina kad sam upoznala Andru. Imala sam 19, i to zaista nije bilo odavno. Andro mi je postao prijatelj, duhovit je, izuzetno pametan, odgovoran, marljiv i uz to je nevjerojatno dobra osoba. Brine se za druge ljude, uvijek misli na sve, i trudi se oko nas i naših obaveza često i više nego mi. Zanima ga tisuću stvari, voli čitati, uspješan je, i uvijek se bori za ono što misli da je ispravno, makar to značilo da će nakon noći prospavane u Varšavskoj u 7 ujutro otići na ispit. Pomogao mi je bezbroj puta.

U subotu sam se sjetila Julesa Vernea, i ta misao je nadvladala sve one ostale – bez obzira na to što ja mislim da je ispravno.

To je moj prijatelj.
Primila sam Andru za ruku i ušetala u povorku.
Doista, nije li i za manje od toga vrijedno izaći na ulicu?


- 17:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Kućica na brdu

Koliko smo puta ovo prehodali, rekao mi je Bruno po sedmi put u dva dana. I zaista jesmo, u zadnjih šest godina smo se popeli na to brdo malom cesticom toliko puta da primjećujemo kad netko promijeni zavjese ili nabavi novog vrtnog patuljka. Promjene na nama samima smo uvijek malo teže primjećivali. Jer smo se svaki put vratili malko drugačiji, s drugom bojom kose, novim prišivkom. A gle nas sad, kaže on dalje, odrasli smo. U autu smo, vozimo, ona ima dijete, i to je mala već djevojčica. Gle stvarno, zamislim se i zagledam u daljinu, kad se to dogodilo? Osjetim da će me preplaviti patetika i otrgnem joj se, pogledam Sašu u retrovizoru, ima moje bijele naočale, i pomislim, da jebote, strašno smo zreli. I ko da je znao kaže Saša, ja mislim da sad uletimo autom u jezero, da bi prvo izvadili fotić i slikali se. Naravno da bi. Jer smo sada odrasli. Dečki više nemaju dugu kosu, a mi imamo nekakvo prstenje i torbice na koje bi se prije vjerojatno ispovraćale. Što ništa nije bitno, jer smo to i dalje mi, kako god da izgledali drugačije, osim moje frizure koja je uvijek loša, i bit ćemo mi bez obzira na sve. Ili to ne ide tako kad odrasteš. Zurim u jezero i sretna sam. Volim ovo mjesto i razmisljam o tome kako bih bez problema mogla živjeti ovako, s njima svima u maloj kući. Bilo bi nam divno. Uvijek smo umirali od smijeha i dobro jeli, uvijek smo bili pomalo raskalašeni i imali svoje pjesme. Mislila sam da cu prestat bit patetična kad odrastem, ali očito neću. I tako sada mi odrasli, vozimo se autom onom našom starom cestom, Mirta zove mamu da pita kako joj je mala, radimo sve ono što inače radimo, samo malo odraslije. Valjda. I onda pukne, krene šaka, padne stol, krv iz lakta, staklo na podu, nevjerica i panika, i onda stišavanje. Radi čega. Možda jer odrasli ne znaju rješavati dječje svađe. Možda nismo trebali pustiti vrijeme u našu malu kapsulu. Možda bi bilo bolje da smo se popeli pješke. Ne, ne bi. Odrasli bi zaista trebali učiti od djece, kao u Malom princu. I to od svoje dječje ličnosti. Često su u pravu. Ne želim se vratiti, i imati šesnaest, sada je uvijek najljepše, i toliko je više moguće sada, kad smo kao odrasli, prekrasno je. Ali je eto, onda i postalo moguće nešto što nikad nismo očekivali. Golemi ponor među nama. Za nas, kad smo bili djeca.
- 15:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.